Evo priloga za mehaničare:

Poslije svakog leta piloti avio-prevoznika ostave bilješku mehaničarima sa opisom problema, a pred slijedeći let mehaničari ostave odgovor šta su uradili. Inače, radi se o jedinoj svjetskoj avio-kompaniji kojoj nikada nije pao avion.

Zahtjev: Lijeva gumu skoro treba zamijeniti.
Izvjestaj: Lijeva guma skoro zamijenjena.

Zahtjev: Nešto se otkačilo u kabini.
Izvještaj: Nešto smo zakačili u kabini.

Zahtjev: Autopilot sam gubi visinu za po 200 stopa u minuti.
Izvještaj: Nismo uspjeli ponoviti problem na zemlji.

Zahtjev: Tragovi curenja na lijevom stajnom trapu.
Izvještaj: Tragovi obrisani.

Zahtjev: Zvuk iz DME instrumenta glasan za  ne povjerovati.
Izvještaj: Zvuk iz DME podešen na nivo u koji možeš povjerovati.

Zahtjev: IFF instrument neoperativan.
Izvještaj: IFF instrument je uvek neoperativan kad je isključen.

Zahtjev: Sumnjamo na pukotinu u staklu vetrobrana.
Izvještaj: Sumnjamo da ste u pravu.

Zahtjev: Nema motora broj 3
Izvještaj: Vizuelnim pregledom letilice pronadjen motor na lijevom krilu.

Zahtjev: Avion smiješno reagira na komande.
Izvještaj: Avion upozoren da se uozbilji.

Zahtjev: Čudan zvuk iz instrument table, kao da neki patuljak udara čekićem.
Izvještaj: Patuljku oduzet čekić.

Ova priča je izvrsna! Pročitajte je. Vedran.


Barometar i neboder



Sir Ernest Rutherford, predsjednik Kraljevske Akademije i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, ispričao je slijedeću priču:

Prije izvjesnog vremena pozvao me je kolega. Spremao se nekom studentu dati “nulu” za njegov odgovor na neko pitanje iz fizike, dok je student, naprotiv, zahtijevao najvišu ocjenu! Ispitivač i student su se ipak složili da se dovede nezavisni “arbitar” i ja sam bio izabran. Pročitao sam ispitno pitanje: pokazati kako je moguće odrediti visinu neke visoke zgrade pomoću barometra.

Studentov odgovor je glasio: “Odnijet ću barometar na vrh zgrade, vezat ću ga za dugačak konopac, spustit ću ga do pločnika, a zatim ću ga ponovo podići. Izmjerit ću dužinu konopa. Dužina konopa je visina zgrade.

Student je zaista imao dobar razlog za visoku ocjenu, s obzirom da je dao kompletan i točan odgovor! S druge strane, kad bi dobio visoku ocjenu iz fizike, to bi značilo svojevrsno priznanje u ovoj oblasti, što njegov odgovor nije potvrđivao!

Predložio sam da student još jedanput pokuša riješiti ovaj zadatak. Dao sam studentu šest minuta da riješi zadatak uz upozorenje da njegov odgovor mora pokazati bar neko znanje iz fizike! Pri kraju pete minute student još ništa nije bio zapisao! Pitao sam ga želi li odustati, ali mi je on odgovorio da ima jako mnogo odgovora za taj problem: upravo je razmišljao o najboljem rješenju. Ispričao sam se što ga prekidam i zamolio ga da nastavi.

U sledećoj minuti on je napisao svoj odgovor koji je glasio: Odnesi barometar na vrh zgrade i nagni se preko ruba krova. Ispusti barometar, a štopericom mjeri vrijeme dok ne tresne o pločnik. Tada, koristeći formulu x=0.5*a*t2, izračunati visinu zgrade! U tom trenutku sam pitao kolegu da li sad on odustaje od davanja loše ocjene! On se složio i dao studentu skoro najvišu ocjenu.

Dok sam napuštao koleginu kancelariju, sjetio sam se da mi je student rekao da ima još mnogo rješenja za taj problem, pa sam ga pitao: Koja? Pa, reče student, postoji mnogo načina da se odredi visina zgrade uz pomoć barometra.

Na primjer, možete iznijeti barometar van, pod pretpostavkom da je sunčan dan, izmeriti visinu barometra, zatim dužinu njegove sjene, dužinu sjene zgrade, i onda običnom proporcijom, uz pomoć Talesovog teorema, izračunati visinu zgrade! Sjajno, rekao sam a ostali načini?
Da, rekao mi je student, postoji jedna osnovna metoda mjerenja koja će vam se sigurno dopasti. U ovoj metodi, uzmete barometar sa sobom i počnete se penjati uz stepenice. Prethodno, na zidu označite crtu da označite dužinu barometra. Zatim, kako se penjete, markirate stalno dužinu barometra. Tako ćete dobiti visinu zgrade u jedinicama dužine barometra!” Vrlo direktna metoda! rekao sam.

Naravno, a ako želite malo sofisticiraniju metodu, možete vezati barometar za kraj opruge, zaljuljati ga kao klatno i zatim odrediti vrijednost gravitacijske konstante g na razini ulice, a onda na vrhu zgrade. Iz razlike za gravitacijsku konstantu g može se, u načelu, izračunati visina zgrade! 

Otisci u pijesku

 
 Jedne noći čovjek je usnio san. Sanjao je da hoda plažom s Bogom.
 
Preko neba bljeskale su slike njegova života. Uz svaku sliku primjetio  je i dva para otisaka stopala; jedne koje su pripadale njemu,  a druge  Bogu! Kada je i poslijednja slika njegova života bljesnula pred njim,  pogledao je  unatrag na otiske u pijesku. Primjetio je da je mnogo puta  na stazi njegova  života bio samo jedan par otisaka stopala. To se  događalo u najgorim i  najtežim trenucima u njegovom životu. To ga je  jako mučilo, pa je upitao Boga o tome:
 
  "Bože, Ti si rekao da ćeš, kad te jednom odlučim slijediti, hodati  samnom duž cijeloga puta, ali primjetio sam da u vrijeme najtežih dana u  mom životu ima samo jedan par  otisaka. Ne razumijem zašto, kada sam Te  najviše trebao, Ti si me ostavio?"
 
 Bog se nasmiješio i odgovorio:
 
 "Moj sine, moje dragocijeno dijete, volim  te  i nikada te ne bih  ostavio! Kad si vidio samo  jedan par otisaka, to je bilo onda kad sam  te nosio!"

Čovjek koji je odlučio živjeti

Ivan je zbilja bio čovjek kojega si rado vidio. Uvijek je bio dobre volje i uvijek bi govorio nešto pozitivno. Kad bi ga netko pitao kako je, odgovarao   je: ''Ne može mi biti bolje!''.

Ivan je bio prirodni motivator. Ako je neki radnik imao loš dan, uvijek  mu   je pokazao kako treba gledati situaciju u   pozitivnom svjetlu. Zanimalo me je kako mu to uspijeva i zato sam jednoga dana otišao k njemu i upitao ga: ''Ne razumijem. Ne možeš uvijek biti   pozitivan. Kako ti to uspijeva?"

Ivan mi je odgovorio: ''Svako jutro kad se probudim, kažem si: Ivane,  imaš   dvije mogućnosti. Možeš biti loše ili dobre volje. Uvijek odaberem da  sam  rađe dobre volje. Svaki put kad mi se dogodi nešto loše mogu izabrati   hoću   li biti žrtva ili mogu li nešto naučiti iz toga.   Izaberem da radije nešto naučim. Uvijek kad mi se netko požali imam   mogućnost prihvatiti njegovu pritužbu ili pak izlučiti pozitivnu  stranu života. Izaberem pozitivnu stranu života.''

  ''Da, da, ali to nije tako jednostavno'', požalio sam se.

  ''Naravno da je!'' odgovorio je Ivan. ''Sve u životu su odluke. Kad  zanemariš sve nebitne stvari, svaka situacija je odluka. Sam odlučuješ  kako   ćeš reagirati na okolinu. Sam  odlučuješ kako će ljudi utjecati na tvoje  raspoloženje. Sam odlučuješ hoćeš li biti loše ili dobre volje.    I na kraju krajeva sam odlučuješ kako ćeš živjeti svoj život.''

    Mnogo sam razmišljao o njegovim riječima.

Uskoro sam napustio tvrtku i osnovao svoju. Izgubio sam kontakt s  Ivanom,   ali uvijek kad sam trebao odlučiti nešto, umjesto da samo prihvatim   lakšu  varijantu, sjetio sam se na njega.

Nekoliko godina kasnije čuo sam za Ivanovu nesreću. Pao je s visine od  20   metara s komunikacijskog stupa. Nakon 18-satne operacije i nekoliko   tjedana    intenzivne njege Ivan je izašao iz bolnice s metalnim pločicama u   kralježnici. Pola godine kasnije susreli smo se.

Kad sam ga pitao kako je, odgovorio je: ''Ne može mi biti bolje! Želiš  li   vidjeti moje ožiljke?".

Nisam htio gledati ožiljke i zato sam ga pitao na što je mislio tijekom pada.

''Najprije sam pomislio na svoju još nerođenu kćerku. A kad sam ležao  na tlu, sjetio sam se da imam dvije mogućnosti. Mogu izabrati smrt ili pak život. Izabrao sam život.''

    ''Zar se nisi bojao? Jesi li izgubio svijest?'', upitao sam ga.

    Ivan je nastavio: ''Hitnaši su bili super. Ponavljali si mi da će sve  biti   u redu i da ništa ne brinem. Ali kad su me odvezli na Hitnu pomoć vidio  sam  izraze na licima doktora i sestara i zbilja sam se uplašio. U njihovim   sam očima već bio mrtav. Znao sam da nešto moram učiniti.''

  'Što si napravio?'', upitao sam ga.

  ''Velika debela sestra mi je vikala pitanja. Pitala me je jesam li na što alergičan.''

  "Jesam!!!" odgovorio sam.

  Liječnici i sestre su prekinuli posao i čekali moj odgovor.

  Udahnuo sam zrak i zavikao: "Na gravitaciju!!!".

  Kada se smijeh stišao, rekao sam im: ''Odlučio sam živjeti. Operirajte  me   kao živoga, a ne kao mrtvoga!''

  Ivan je preživio zbog spretnosti njegovih liječnika, ali isto tako  zbog   svog posebnog odnosa prema životu. Tada sam i ja spoznao da moram svaki  dan  odlučivati i živjeti pun život.

Malo priča iz prošlosti

U vrijeme naglog napretka prijenosa informacija krajem prošlog stoljeća, nakon sveopće upotrebe interneta i njegovih usluga, misleći u prvom redu na elektroničku poštu, više puta je učenike zanimao razvoj poštanskih usluga kroz prošlost, odnosno vrijeme kad su se pojedine usluge počele koristiti. Evo malog pregleda za područje Knina i okolice.

Prema legendama prvi poštari su bili poljoprivrednici, naročito stočari, koji su lutajući mjestima i prodajući svoje proizvode prenosili i poruke, pismene ili usmene. Logično je da su prve pošte bile svratišta, gostionice i mesnice.

Prvi zapis o poštanskom prometu datira iz 1497. godine. Čuva se u Greenwich muzeju (Engleska) i smatra se najstarijom sačuvanom poštanskom pošiljkom iz ovih krajeva. Radi se o pismu poslanom iz Šibenika u Veneciju, sa oznakom na naslovnoj strani: CON NAVE C.D.S. (Brodom uz Božju pomoć).

Na ovom teritoriju su se sukobljavali interesi raznih sila što se i odrazilo i na stvaranje poštanske organizacije. Smjenjivali su se, ili paralelno postojali, zapadni i orijentalni  elementi: tatarsko-turski vjesnici i carski lakeji. Cestama su se kretali vjesnici  bizantskih careva, turski lakeji, kuriri Republike sv. Marka..

Prva službena pošta ustanovljena je u Šibeniku 29. siječnja 1798. godine. Slijedi pošta Knin 1802., Skradin 1802., Drniš 1830., Ervenik 1870., Bribirske mostine 1883.,  Oklaj 1884., Kistanje 1885., itd.,  do najnovvijih vremena. Već tada su uvedene i poštanske tarife. Krajem 1805. ovo područje zauzima Napoleon i nastaje potreba povezivanja svih pošti kuririma. Time i preuzimanjem teritorija od strane Austro-ugarske, pošte su pod strogom kontrolom države. Slijedi uvođenje stalnih linija komunikacije. Ovdje su to dvije linije stalnog tijeka informacija: Zadar- Zemunik – Benkovac – Ostrovica (Lišane) - Kistanje – Radučić – Knin – Drniš – Vrba – Sinj – Trilj – Cista - Imotski te drugo krilo: Ostrovica (Lišane) – Skradin – Šibenik – Vrpolje – Boraja – Trogir – Kaštel Sućurac – Split.

Razvoj slijedećeg koraka – telegrafske službe je neobično brz. Prva telegrafska poruka je prenijeta u SAD 1944., a već 1857 Šibenik te  Knin 1859., a Drniš 1860.  dobivaju  telegraf. Ostale poštanske jedinice već nakon 1860. redom bivaju opremljene telegrafom.

Telefonizacija ovog područja počinje 1909., ali o tom drugom prilikom.